Draga Dragana i ostale kolege,Ne mislim da smo mi sudije u društvu važniji od drugih ljudi, ali znam da kada sudiju ubiju na ovakav način na koji koji su ubili kolegu Dragišu Cvejića, da to mnogo govori o ljudima s kojima je taj sudija živio i o društvu u kojem je svoju porodicu ostavio.Neka mu je laka zemlja, a njegove ubice neka dostigne pravda. Vama drage kolege izražavam iskreno saučešće!Ne znam ništa više o ovoj tragediji, nego što je objavljeno u prvim vjestima, ali saosjećam sa vama sudijama u Srbiji u svakom pogledu, pa i u smrti kolege. Valjda vam zato i pišem, jer imam potrebu da vam to i kažem. Čula sam jednu moju sugrađanku kako komentariše taj zločin i kaže: "Pa oni su ubili i Đinđića". Ne reče ko. Zvučalo je kao osuda, kao da nas sve krive, kako za Đinđićevu, tako i za Cvejićevu smrt. Mi sudije smo svojevrsno bratstvo ili sestrinstvo, kako god rekli i gdje god bili. Naše sudbine su zajedničke. Nepristrasno i pravično suđenje nije samo naš profesionalni, već i moralni imperativ i doprinos mirnijem i srećnijem životu sve djece, i Đinđićeve i Cvejićeve i naše i njihove . Bez obzira na trenutne pozicije nas sudija u društvu, mi moramo biti svjesni da nam je u društvu namjenjena važna uloga i da je i u našim rukama moćno oružje, ali i velika obaveza. Često ilustrativno kažem da smo mi sudije čuvari moći pravičnosti. Čuvamo li tu moć i ona će čuvati nas! Iako ovo zvuči kao parola, ja duboko vjerujem da je u tome naša misija i da tako treba i da se ponašamo. Odgovorno i hrabro! Da onima koji pucaju u sudije, bar ne budemo lake mete.Uz srdačne pozdraveSvetlana Marić, sudija Okružnog suda u Banjaluci